Glazure (Estrih)

Glazura je plivajući (plutajući) pod na bazi cementa ili ostalih materijala kao kalcijskog sulfata, magnezita ili sintetičkih smola. Kod najčešće primjenjivanih glazura osnovni sastojci su cement, agregat i voda. Voda se uobičajeno dodaje u vrlo malim količinama tako da se dobije gotovo suha mješavina. Za agregat se koristi pijesak granulacije 0-4 mm ili kombinacija pijeska 0-4mm i granulacije 4-8 mm, najčešće u omjeru 70:30 ili 80:20.

 

Primjena ove vrste betona je najčešća u području visokogradnje tj. izradi stambenih objekata u završnoj fazi radova prije izvođenja podopolagačkih radova (keramika, parket, PVC -slika 1).
Osim polusuhih glazura postoje i tzv. samonivelirajuće tekuće glazure (slika 2) za završne obrade podova kada se ne koriste završne obloge već glazure ostaju završna „forma“. U tom slučaju glazure često mogu biti i raznih boja (uz dodatak pigmenta), već prema želji kupca.

 

Europska norma koja propisuje svojstva i specifikacije glazura je EN 13813:2002. Ta norma još nije našla primjenu u hrvatskim tehničkim propisima pa se tako područje glazura još uvijek tretira neovisno o tvorničkoj kontroli proizvodnje betona.

Glazure se obično karakteriziraju svojom tlačnom i vlačnom čvrstoćom pa tako obično oznaka klase neke glazure izgleda kao CXFY, pri čemu X - označava tlačnu čvrstoću glazure dok Y označava vlačnu tj. savojnu čvrstoću glazure.
Kako bi se povećala savojna čvrstoća glazure i kako bi smanjila mogućnost pojave pukotina uslijed skupljanja, u glazure se često dodaju i PP (polipropilenska) vlakna. Vlakna koja su na bazi polipropilena povećavaju otpor tvorbi svih vrsta pukotina. Prednost u odnosu na klasičnu armaturu je ta što dobivamo ravnomjernu armiranost po čitavom presjeku te isto tako laganiji transport i ugradnju. Čvrstoća glazure armirane vlaknima je i do 25% veća od nearmirane. Važno je napomenuti. ukoliko se glazura radi samo uz dodatak vlakana poželjno je postaviti komade tj. isječke mreža u području otvora vrata radi ojačanja.

Posljednji članci